Ne, nije reč o najnovijem dostignuću svima drage, plave, nepotopljive pevačice sa polnim organom u glavi u krađi i kopiranju, mada bih imao ponešto da kažem i na tu temu, ali neću, jer bi se svelo na uzvike gađenja i onomatopeje povraćanja, već o mojoj postepeno građenoj nesposobnosti da spavam noću. Dok ovo pišem, sat u uglu monitora pokazuje 4:14, a ja sam i dalje budan. Pokušao sam malopre da spavam, ali mi nije baš išlo. Juče takođe.

Dobra strana ovakvog načina života je što imate vremena da radite besmislene stvari, poput besomučnog pregledanja ko je postao fan koje grupe, ko je okačio koji bezvezni klip, pisanje bloga na kome članke objavljujete u razmaku od nekoliko meseci itd. Na (ne)sreću, postoji i loša strana (ona postoji i bez dobre), a to je da možete propustiti lepe stvari, kao što su jutra i ispijanje jutarnje kafe sa lepim komšinicama, na primer. Ili predavanja na fakultetu. Ili jutarnji džoging. Ili iritirajući cvrkut docimerovih ptičica. Ili prepodnevni san. Ustvari, mislim da su jutra precenjena, dan takođe. Više mi se sviđa noć jer je u bar dve stvari bolja od dana. Prvo, mnogo je mračnija, i drugo, uglavnom je idiot-free.

Verovatno ste do sada shvatili da ovaj članak govori ni o čemu i da ste nepovratno izgubili nekoliko minuta svog života. Bilo mi je zadovoljstvo da vam to učinim.