Misli jednog kameleona...

Moguće da je pomalo bajata vest, ali tek pre par dana sam čuo kako se planira izgradnja velikog krsta u Kragujevcu. Biće visok 18m i blagosloviće, naravno, svakog kragujevčanina ili bilo kog putnika koji tuda bude prošao, poklonio se i prekrstio. I bilo je vreme da se u Srbiji uradi nešto ovako, jer samo Bog čuva veliki Srbski narod. A onda su me nišlije još više iznenadile najavivši krst od 80m metara, što je tek pravi poklon za Boga i nas Srbe. Zanemarimo činjenicu da u Nišu verovatno ne postoji građevina viša od toga, Bog će nas videti i zavoleti još više nego što nas voli sad, pa će nam izgraditi nekoliko škola, bolnica i otvoriće par fabrika kako bi se zaposlili oni koji nemaju posao (zli jezici kažu da je najveći procenat nezaposlenih baš u Nišu, ali zašto bismo im verovali, da je to istina, gradonačelnik bi dozvolio da se izgradi kargo centar na aerodromu, za koji opet neki tamo kažu da bi doneo više od dve hiljade radnih mesta, ali to je čista laž čim gradonačelnih ne pristaje). Takođe, neki protivnici Boga i Srbskog naroda pričaju kako bi postavljanje tog krsta ličilo na pobadanje krstače nad, ionako već mrtvim, gradom, ali nikako ne treba verovati tom proevropskom šljamu koji želi da nas udalji od Boga.

Dakle, prvo da izgradimo krstove i još poneku crkvu, a tek onda ćemo misliti o školama koje se raspadaju, nesređenim terenima obraslim travom bez koševa i koševima bez obruča, fabrikama i preduzećima koja ne rade, o nekim tamo jadnicima koji tvrde kako ne mogu da nađu posao, a ustvari su obične lenčuge koje bi radije skapavale od gladi nego nešto radile. Treba samo verovati u Boga, ići u crkvu, moliti se, i garantovano nas čeka bolji život na onom svetu. To što će Niš potrošiti milion i po evra, a Kragujevac oko 110000 je ništa u odnosu na sve blagodeti koje nas čekaju kad nas Bog pogleda.

Sve će to Bog i narod pozlatiti.

Ne, nije reč o najnovijem dostignuću svima drage, plave, nepotopljive pevačice sa polnim organom u glavi u krađi i kopiranju, mada bih imao ponešto da kažem i na tu temu, ali neću, jer bi se svelo na uzvike gađenja i onomatopeje povraćanja, već o mojoj postepeno građenoj nesposobnosti da spavam noću. Dok ovo pišem, sat u uglu monitora pokazuje 4:14, a ja sam i dalje budan. Pokušao sam malopre da spavam, ali mi nije baš išlo. Juče takođe.

Dobra strana ovakvog načina života je što imate vremena da radite besmislene stvari, poput besomučnog pregledanja ko je postao fan koje grupe, ko je okačio koji bezvezni klip, pisanje bloga na kome članke objavljujete u razmaku od nekoliko meseci itd. Na (ne)sreću, postoji i loša strana (ona postoji i bez dobre), a to je da možete propustiti lepe stvari, kao što su jutra i ispijanje jutarnje kafe sa lepim komšinicama, na primer. Ili predavanja na fakultetu. Ili jutarnji džoging. Ili iritirajući cvrkut docimerovih ptičica. Ili prepodnevni san. Ustvari, mislim da su jutra precenjena, dan takođe. Više mi se sviđa noć jer je u bar dve stvari bolja od dana. Prvo, mnogo je mračnija, i drugo, uglavnom je idiot-free.

Verovatno ste do sada shvatili da ovaj članak govori ni o čemu i da ste nepovratno izgubili nekoliko minuta svog života. Bilo mi je zadovoljstvo da vam to učinim.

Danas sam išao do menze

vetar me užasno nervirao

pa sam mu rekao da ga duva...

i on je duvao...

Zar i ti, sine... Papo?!

Uf, pauza... Odmor od smorova sa fakulteta, glupih profesora, dabrova i drugih zverinja (zamislite me kako dišem duboko, kao da pokušavam da udahnem slobodu)...

Ne ide mi se na predavanja, samo bih da malo duže spavam, crtam i čitam prave knjige, da visim sa društvom i da igram fudbal... i Evidence i Call of Cthulhu, naravno. :)

Prsti me još uvek bole od gitare. Tek sada sam počeo da učim neke pesme, mučim se da nateram levu ruku da radi ono što ja hoću.

Desetog oktobra mi je bio rodjendan. :) Kako godine brzo prolaze... Pomalo me to plaši. Sva deca maštaju da porastu, a kad dodju u dvadesete, kao i ja, požele da tu ostanu zauvek. Anyway, te večeri sam izveo društvo na piće, tačnije na koktele. :) Kakva lepa umetnost, umetnost mešanja pića. Neka priča ko hoće kako mešanje pića nije dobro, ja to volim. Fora je kad piješ piće, a u stvari piješ najmanje pet vrsta. ;)
Ne mogu da zamislim nijednu žurku bez vinjak-kole. Ako nema onda pijem bambus. Ako nema ni toga, onda pijem pivo. Kao pravi metalac... :)

Čitamo se uskoro. Možda dotad nadjem i nešto pametno da pišem... 

P.S. Nisam vam pokazao moju prvu priču Andjeo. Pročitajte... :)

E, gde ste ljudi?

Znate, primetio sam u poslednje vreme da ne ispunjavam sva obećanja koja dajem ljudima. Eto, moj blog je čist primer. :)

Od kada sam pretposlednji put pisao, dogodilo se prilično mnogo svega i svačega... ustvari i nije, sve što sam radio letos je učenje. Uhvatio sam uslov odgovarajući kod one koze (ne volim da vredjam devojke i žene ali je ona stvarno jedna kozetina!) koju sam opisivao u jednom mom članku od pre. Znate, ona glupa... :) Nije joj malo što mi je zagorčavala život celog semestra, već me je i na kraju dokusurila davši mi jebenu šesticu! Popizdeo sam ja i 
svi koji su kod nje odgovarali...

Najsvežija vest je da sam juče kupio akustičnu gitaru. :) Jeeee!!! Evo, sad hvatam akorde, bole me prsti ali sam voljan da što pre naučim da sviram. Samo se nadam da neću zvučati kao ovaj tip:

U ponedeljak imam neki ispit. Svi kažu da je lako i da nisu strogi, da puštaju svakoga čak i bez nekog posebnog znanja. :( Ja opet nisam siguran ni u šta... Jbt, koji će mi q upravljačko računovodstvo kada sam na Marketing smeru? Ili Bankarski menadžment sad u trećoj... 

Čitamo se kad imam više slobodnog vremena... PozZ 

Dugo me nije bilo... Vidim da se ovde dosta toga promenilo, novi izgled servisa (fantastičan je, btw), neki novi blogovi, neki novi ljudi... a i dalje su tu ove dosade što obožavaju Zvezde Granda... :x

I'll be back! 

Pre izvesnog vremena sam pokušao da oformim forum na srpskom jeziku čija bi tema bila umetnost u svim svojim oblicima. Jedina začkoljica je bila što nekako nisam uspeo da privučem članove... hmmm..... rekoše mi da sve to već ima na Dizajn Zoni. A ja tamo odbijam da idem jer mi je dosta onih nadrndanih i umišljenih Mi-smo-ovde-najbolji-i-vi-početnici-i-ostali-nemate-šta-da-tražite-i-pitate-jer-nikada-nećete-biti-kao-mi "umetnika" i "dizajnera".

Ma da...

Anyway, link je ovaj. Treba malo sredjivanja i doterivanja soba, ali mi za to trebaju članovi koji će iskazati svoje cenjeno mišljenje...

E, ovo je umetnost! linak

Reklama je radjena bez kompjuterske intervencije, a snimanje je trajalo tri meseca. 606 puta ponovljeno i 6 miliona dolara potrošeno!

Uostalom, piše na sajtu sve što treba da znate.

Vi, prokleti, sa dial-upom, kao i ja, verujte mi na reč, isplati se čekati. :) 

CG ne znači Crna Gore, već Computer Graphics... :)

Pogledajte "genija" koji je nabavio Maya-u (program za 3d modeliranje) i odmah krenuo da radi svoj tutorijal.

NEW YORK – Idaho resident Kathy Evans brought humiliation to her friends and family Tuesday when she set a new standard for stupidity with her appearance on the popular TV show, "Who Wants To Be A Millionaire."

It seems that Evans, a 32-year-old wife and mother of two, got stuck on the first question, and proceeded to make what fans of the show are dubbing "the absolute worst use of lifelines ever."

After being introduced to the show's host Meredith Vieira, Evans assured her that she was ready to play, whereupon she was posed with an extremely easy $100 question. The question was:

"Which of the following is the largest?"
A) A Peanut
B ) An Elephant
C) The Moon
D) Hey, who you calling large?

Immediately Mrs. Evans was struck with an all consuming panic as she realized that this was a question to which she did not readily know the answer.

"Hmm, oh boy, that's a toughie," said Evans, as Vieira did her level best to hide her disbelief and disgust. "I mean, I'm sure I've heard of some of these things before, but I have no idea how large they would be."

Evans made the decision to use the first of her three lifelines, the 50/50. Answers A and D were removed, leaving her to decide which was bigger, an elephant or the moon. However, faced with an incredibly easy question, Evans still remained unsure.

"Oh! It removed the two I was leaning towards!" exclaimed Evans. "Darn. I think I better phone a friend."

Using the second of her two lifelines on the first question, Mrs. Evans asked to be connected with her friend Betsy, who is an office assistant.

"Hi Betsy! How are you? This is Kathy! I'm on TV!" said Evans, wasting the first seven seconds of her call. "Ok, I got an important question. Which of the following is the largest? B, an elephant, or C, the moon. 15 seconds hun."

Betsy quickly replied that the answer was C, the moon. Evans proceeded to argue with her friend for the remaining ten seconds.

"Come on Betsy, are you sure?" said Evans. "How sure are you? Puh, that can't be it."

To everyone's astonishment, the moronic Evans declined to take her friend's advice and pick 'The Moon.'

"I just don't know if I can trust Betsy. She's not all that bright. So I think I'd like to ask the audience," said Evans.

Asked to vote on the correct answer, the audience returned 98% in favor of answer C, 'The Moon.' Having used up all her lifelines, Evans then made the dumbest choice of her life.

"Wow, seems like everybody is against what I'm thinking," said the too-stupid-to-live Evans. "But you know, sometimes you just got to go with your gut. So, let's see. For which is larger, an elephant or the moon, I'm going to have to go with B, an elephant. Final answer."
Evans sat before the dumbfounded audience, the only one waiting with bated breath, and was told that she was wrong, and that the answer was in fact, C, 'The Moon.'

E, svakakvih ljudi ima... 

Da ne bude zabune, to sam ja.

U poslednja dva dana dešava mi se nezgoda za nezgodom. Sve je pošlo naopako. Da počnem od srede. Počelo je sa ispuštanjem knjiga i svesaka, a onda sam i tako jako opaučio krevet nogom da je sve zvonilo, meni noga - njemu federi. Posle toga  odem da se istuširam i dok sam svlačio majicu pokidam zlatan lanac koji su mi poklonili roditelji. Tako mi i treba kad sam zapeo k'o konj. Kasnije mi dodje drugarica i posle nekoliko minuta mi zatraži da okrenem usmerivače na "lusteru" u sobi. I taman se ja uhvatim za njih a ono se sve otkači i malo je falilo da mi razbije glavu. Srećom pa su žice lepo učvršćene. E tad sam znao da još nešto mora da se desi. I jeste. Sutradan sam imao ispit iz najgoreg predmeta na celom faksu i naravno padnem. Najgore je što sam lupao neke gluposti zbog čega me je sramota da se toj ženi opet pojavim na oči.

Posle toga ništa. Ili ja nisam primetio... Kad se jednom desi neka nesreća one manje se i ne primećuju toliko...

Sad se osećam nekako prazno. That sux!

Sad odoh da opet učim... Ovi nemaju milosti... :(