Sreća... Šta je to?
Ako pitamo nekog iz našeg okruženja ili slučajnog prolaznika na ulici, daće nam najprostiji odgovor: da je sreća kada se nekome dešavaju dobre stvari, korisne, ali će veoma mali broj znati da sagleda malo dublje taj pojam i da dâ neki prihvatljiv odgovor. Još mogu da kažu kako neke više, božanske, sile prosipaju tu sreću ispred nogu pojedinih ljudi, dok je drugima uskraćuju.
U svetu koji nas okružuje postoje mnoge stvari koje se čine kao svesno usmerene akcije i delovanja. Mnogi ih pripisuju bićima božanske prirode (koji imaju veoma ružnu naviku da se mešaju u živote drugih ljudi). Ipak, srećemo se i sa slučajnostima koje su neizostavan činilac sveukupnog života.
Ajnštajn je verovao da je univerzum u skladu sa određenim pravilima koja ljudi još uvek nisu shvatili do kraja. Međutim, druge teorije dokazuju da nema nikakvih strogo određenih pravila i da je sve puka slučajnost. Čemu onda verovati? S jedne strane, otkrivanje pravila može biti primamljivo, jer bi to bio način da se nepogrešivo predvidi budućnost, što je ujedno i druga, loša strana jer se na taj način ubija suština života, ma kakva ona da je. Ako znamo šta će se dogoditi ako uradimo određenu stvar, možda ćemo izabrati da to ne uradimo, što može dovesti do ozbiljnih poremećaja u vremenskom toku. To me dovodi do mog zaključka: da ne postoje pravila po kojima se dešavaju stvari, odnosno da postoje delimično. Ono što zavisi od čoveka, ne može biti slučajno. Čovek svojom logikom pokušava da predvidi budućnost, ali veoma često greši, što održava ravnotežu (najbanalniji primer: “Dok se jednom ne smrači, drugom ne može da svane”). Medjutim, čovek postoji relativno kratko, a njegova svest još kraće, pa su zato slučajnosti sve što je postojalo pre čoveka, što postoji i danas i što će postojati i sutra, ali će čovek hteti da ih svede na minimum.

Ovo je bio samo uvod da kažem nešto o sreći. Da, sreća postoji i ja verujem u to, ali ne u svojstvu milosti viših bića, duhova i ko zna čega još, već kao poklapanje dve slučajnosti ili pravila i slučajnosti. Pod pravilima podrazumevam sve ono što zavisi od čoveka, jer to je danas sve sem slučajnosti. Naravno, kad je u pitanju čovek ne mora sve da bude pravilo. Uzmimo za primer berzu. Persona kupi akcije nekog preduzeća koje danas ne vrede ništa, ali one za mesec dana vrtoglavo porastu i donesu mu pravo bogatstvo. Uzmimo da se porast vrednosti preduzeća dogodio zato što su na tržište izbacili neki proizvod koji nije morao da postigne veliki uspeh, ali koji je zbog loše organizacije konkurencije probio sve granice i očekivanja. Osoba koja je kupila akcije je mogla da zna za taj proizvod i za lošu organizaciju konkurencije, pa je kupovina bila svestan čin i ne može biti sreća. Ako je, pak, ta osoba kupila akcije znajući za proizvod ali ne i za lošu konkurenciju, onda je to već poklapanje pravila i slučajnosti. Medjutim, ako je preduzeće držalo taj projekat u tajnosti, osoba nije mogla nikako da pretpostavi da će se dogoditi već poznat događaj, što je primer za poklapanje dve slučajnosti. Prva slučajnost je što je ta osoba uopšte kupila akcije, a druga što su one doživele skok.
Stvarnost se ne mora ograničiti na dve slučajnosti.